Slavenski jezici dijele se na istočne (ruski, ukrajinski i dr.), zapadne (poljski, češki, slovački i dr.) i južne (hrvatski, bugarski, slovenski i dr.) slavenske jezike. Juraj Slovinac (oko 1350. – 1416.) prvi je u Parizu na Sorboni predavao hrvatski jezik i slavenska pisma (glagoljicu i ćirilicu) u 14. stoljeću.

Uz popis glagoljskih slova on je čak zabilježio da je to hrvatsko pismo, a na mnogim drugim mjestima dodavao je bilješke o hrvatskim prilikama.

Na Tridentskom koncilu, poljski kardinal Hosius, kad je vidio da je većina koncila sklona tomu da se umjesto na latinskom liturgija čita na narodnom, tražio je ako se već odluče za narodni govor za Slavene, neka to ni u kojem slučaju ne bude poljski, nego je najbolje da to bude hrvatskijer je najsličniji svim drugim slavenskim jezicima i najlakše će ga svi razumjeti. Većina je ipak bila za latinski, koji je ostao službeni još 500 godina do Drugoga vatikanskoga koncila. Ipak Hrvatima je u Senjskoj biskupiji bilo dopušteno služiti se narodnim jezikom još od 1248. godine.

Hrvati su u njegovanju svojega jezika slijedoli trendove zapadne u srednje Europe. Prvi hrvatski rječnik objavio je Faust Vrančić 1495. godine, i u njemu hrvatski svrstava među pet najuglednijih europskih kezika.
Prvu gramatiku hrvatskoga jezika sastavio je isusovac Bartol Kašić i objavio 1604. godine.
Bartol Kašić ujednoje preveo Bibliju na hrvatski jezik, ali je ona morala čekati 21. stoljeće da bude i objavljena. Hrvati u sjeverozapadnoj Hrvatskoj razvili su bogatu književnost na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku, koja je svoje osobito bogatstvo pokazala u vrijeme baroka.
Pavlin Ivan Belostenec sastavio je monumemtalni enciklopedijski rječnik Gazophylacium, u kojem je skupio jezično blago svih hrvatskih krajeva, tako da je hrvatski jezik dobio svoj univerzalni svehrvatski rječnik već 1740. godine.
Isusovac Andija Jambrešić sastavio je za studente četverojezični latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski rječnik, koji je objavljen 1742. godine, a omogućavao je zagrebačkim studentima da svladaju za njih u tom trenutrku najvažnija četiri europska jezika.
Prema tome, hrvatski jezik obiluje jezičnim bogatstvom, ali je i hrvatska povijest obilovala vrijednim i marljivim intelektualcima, koji su uložili svoje znanje, volju i trud u to da ga opišu te ostave današnjim generacijama dokaz o tome da se je hrvatski jezik stoljećima razvijao kao jezik struke, obrazovanja i diplomacije.

Texte de Vladimir Horvat