La Langue croate

Les langues slaves sont divisées en langues slaves orientales (russe, ukrainienne, etc.), occidentales (polonais, tchèque, slovaque, etc.) et méridionales (croate, bulgare, slovène, etc.). Juraj Slovinac (vers 1350 – 1416) fut le premier à enseigner les lettres croates et slaves (glagolitique et cyrillique) au XIVe siècle à Paris à la Sorbonne. En plus de la liste des lettres glagolitiques, il a même noté qu’il s’agissait d’une lettre croate et, dans de nombreux autres endroits, il a ajouté des notes sur les circonstances croates.

Alphabet glagolitique

Au concile de Trente, le cardinal polonais Hosius, lorsqu’il a vu que la plupart des conciles étaient enclins à lire la liturgie nationale au lieu de la liturgie latine, a demandé que s’ils optaient déjà pour un discours national pour les Slaves, il ne devrait en aucun cas être polonais, mais il est préférable d’être croate, il est le plus similaire à toutes les autres langues slaves et sera facilement compris par tous. La plupart, cependant, étaient pour le latin, qui est resté officiel pendant 500 ans jusqu’au Concile Vatican II. Cependant, les Croates du diocèse de Senj sont autorisés à utiliser la langue vernaculaire depuis 1248.

Les Croates ont suivi les tendances de l’Europe occidentale et centrale en cultivant leur langue.
Le premier dictionnaire croate a été publié par Faust Vrančić en 1495, et il classe le croate parmi les cinq artisans européens les plus respectés.
La première grammaire de la langue croate a été compilée par le jésuite Bartol Kašić et publiée en 1604. Bartol Kašić a également traduit la Bible en croate, mais il a fallu attendre la publication du 21e siècle.
Les Croates du nord-ouest de la Croatie ont développé une riche littérature dans la langue littéraire croate kajkavienne, qui a montré sa richesse particulière pendant la période baroque.
Pavlin Ivan Belostenec a compilé un dictionnaire encyclopédique mono-mémorial Gazophylacium, dans lequel il a collecté les trésors linguistiques de toutes les régions croates, afin que la langue croate reçoive son dictionnaire pan-croate universel dès 1740.
Le jésuite Andija Jambresic a compilé un dictionnaire latin-croate-allemand-hongrois pour les étudiants, publié en 1742, qui a permis aux étudiants de Zagreb de maîtriser les quatre langues européennes les plus importantes pour eux à ce moment.

En conséquence, la langue croate possède des richesses linguistiques mais l’histoire croate a également été riche en intellectuels assidus et assidus qui ont investi leurs connaissances, leur volonté et leurs efforts pour la décrire et la laisser aux générations d’aujourd’hui comme preuve que le croate a évolué en tant que langue pendant des siècles.


Slavenski jezici dijele se na istočne (ruski, ukrajinski i dr.), zapadne (poljski, češki, slovački i dr.) i južne (hrvatski, bugarski, slovenski i dr.) slavenske jezike. Juraj Slovinac (oko 1350. – 1416.) prvi je u Parizu na Sorboni predavao hrvatski jezik i slavenska pisma (glagoljicu i ćirilicu) u 14. stoljeću. Uz popis glagoljskih slova on je čak zabilježio da je to hrvatsko pismo, a na mnogim drugim mjestima dodavao je bilješke o hrvatskim prilikama.

Na Tridentskom koncilu, poljski kardinal Hosius, kad je vidio da je većina koncila sklona tomu da se umjesto na latinskom liturgija čita na narodnom, tražio je ako se već odluče za narodni govor za Slavene, neka to ni u kojem slučaju ne bude poljski, nego je najbolje da to bude hrvatskijer je najsličniji svim drugim slavenskim jezicima i najlakše će ga svi razumjeti. Većina je ipak bila za latinski, koji je ostao službeni još 500 godina do Drugoga vatikanskoga koncila. Ipak Hrvatima je u Senjskoj biskupiji bilo dopušteno služiti se narodnim jezikom još od 1248. godine.

Hrvati su u njegovanju svojega jezika slijedoli trendove zapadne u srednje Europe. Prvi hrvatski rječnik objavio je Faust Vrančić 1495. godine, i u njemu hrvatski svrstava među pet najuglednijih europskih kezika. Prvu gramatiku hrvatskoga jezika sastavio je isusovac Bartol Kašić i objavio 1604. godine. Bartol Kašić ujednoje preveo Bibliju na hrvatski jezik, ali je ona morala čekati 21. stoljeće da bude i objavljena. Hrvati u sjeverozapadnoj Hrvatskoj razvili su bogatu književnost na hrvatskom kajkavskom književnom jeziku, koja je svoje osobito bogatstvo pokazala u vrijeme baroka. Pavlin Ivan Belostenec sastavio je monumemtalni enciklopedijski rječnik Gazophylacium, u kojem je skupio jezično blago svih hrvatskih krajeva, tako da je hrvatski jezik dobio svoj univerzalni svehrvatski rječnik već 1740. godine. Isusovac Andija Jambrešić sastavio je za studente četverojezični latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski rječnik, koji je objavljen 1742. godine, a omogućavao je zagrebačkim studentima da svladaju za njih u tom trenutrku najvažnija četiri europska jezika. Prema tome, hrvatski jezik obiluje jezičnim bogatstvom, ali je i hrvatska povijest obilovala vrijednim i marljivim intelektualcima, koji su uložili svoje znanje, volju i trud u to da ga opišu te ostave današnjim generacijama dokaz o tome da se je hrvatski jezik stoljećima razvijao kao jezik struke, obrazovanja i diplomacije.

Bandeau Solidarité avec l'Ukraine face à l'invasion russe

X